Mit o samopouzdanju i što on znači za vašu karijeru

Naslovna / Članci-prijevodi / Mit o samopouzdanju i što on znači za vašu karijeru

Tara Mohr:
Mit o samopouzdanju i što on znači za vašu karijeru

Kad sam otvorila privatnu praksu za coaching počela sam raditi sa ženama koje su željele promjenu u svojoj karijeri. Neke su za cilj imale posao koji bi ih više ispunjavao. Druge su željele napredovati u svojoj trenutnoj industriji. Neke su željele podršku dok su pokretale nove poslove.

Uvijek sam bila impresionirana svojim klijenticama. Bile su talentirane, marljive, s visokim integritetom – članovi tima kakve bi svaka organizacija željela imati. No, počela sam primjećivati nešto neobično: ove žene većinom nisu vidjele svoju sposobnost. Nisu vidjele da su spremne za sljedeći korak u karijeri ili da su zaslužile mjesto za najvažnijim stolovima u svojim organizacijama. Konstatno sam nailazila na sjajne žene koje nisu mogle vidjeti svoju izvrsnost.

Danas postoji pregršt knjiga i članaka na temu ženske sumnje u sebe. Većina njih navodi uzorak problematičnog ponašanja žena koje se podcjenjuju, a potom pozivaju žene da postanu samopouzdanije.

Nakon nekoliko godina pomaganja ženama da ostvare karijere koje žele, mislim da je to posve pogrešna ideja. I vjerujem da među temama naših razgovora još uvijek nedostaje jedna od najvažnijih istina o ženama i samopouzdanju.

A to je ovo: sumnja u sebe je doista dio problema. To je dio onoga što drži talentirane žene –  a i talentirane muškarce – natrag. No, suprotno onome što očekujemo, samopouzdanje nije rješenje. Rješenje je uspostaviti novu vezu s vlastitom sumnjom u sebe.

Twyla Tharp jedna je od najcjenjenijih koreografkinja našeg doba. Osvojila je nagradu Tony, dvije nagrade Emmy te ima devetnaest počasnih doktorata. Ona ima sve razloge da budu samopouzdana. Ipak, piše o strahovima koji se konstantno javljaju tijekom njezinog rada: “Ljudi će mi se smijati.” “Nemam što reći.” “Netko je to već učinio.”

Poznata autorica najprodavanijih knjiga Dani Shapiro podijelila je: „Jednog dana gledala sam u svoje računalo, u popis svega što sam napisala u posljednjih nekoliko godina … Shvatila sam da je svaki od njih započeo riječima koje su prolaze kroz moj um, ‘Opet pucanj u prazno… neću uspjeti ovaj put… previše je to za mene… neću to moći napraviti.’

I Cherry Murray, dekanica Harvard, Škole za inženjerstvo i primijenjene znanosti, koja je objavila više od 70 radova u recenziranim časopisima i ima dva patenta, kaže: “Pomislim li ikad da nisam kvalificirana? Uvijek.“

Što je omogućilo ženama, kao što su Twyla Tharp, Dani Shapiro, Cherry Murray i bezbroj drugih, da djeluju i stvaraju unatoč nesigurnostima? Dani Shapiro navodi: “Već dugi niz godina imam praksu čuti i ne poslušati glas koji mi govori “Ne možeš to učiniti“. Također, Twyla Tharp priča o svojim strahovima: “Ako im dopustim, ugasit će moje impulse … i možda ugasiti izvore moje kreativnosti.” Nije samopouzdanje to koje omogućava ženama da uspiju, nego način na koji se nose sa sumnjom u sebe.

Većina nas nije upoznata s ovom važnm razlikom. Prema nedavnom istraživanju koje sam provela na 200 profesionalnih žena, 85% vjeruje da bi bile uspješnije u karijeri kada bi bile samopouzdanije, 60% smatra da je veće samopouzdanje jedna od dvije najvažnije promjene koje bi najviše unaprijedile njihov uspjeh u karijeri, više nego bolji tim, dodatno usavršavanje ili znanje, ili više vremena za rad – najvažnija promjena je pronalaženje dobrog mentora. Drugim riječima, većina nas pretpostavlja da je samopouzdanje ključni element našeg uspjeha u karijeri.

No, kada vjerujemo da moramo imati više samopouzdanja da bismo bili uspješni ili da bismo slijedili naše težnje, imamo tendenciju postavljanja vrlo teškog – ako ne i nemogućeg – zadatka: zadatak da imamo više samopouzdanja. Stavljamo važne korake u karijeri na čekanje dok čekamo željenu razinu samopouzdanja.

Za razliku od toga, ako netko vjeruje da se ljudi koji imaju karijeru svojih snova bore s dosljednom sumnjom u sebe; ako vjeruju da ne trebaju imati više samopouzdanja nego što ga imaju u ovom trenutku kako bi ostvarili svoje najvažnije ciljeve, ako promjene viziju svojeg idealnog sebe sa sigurne rock zvijezde u sumnjam-u-sebe rock zvijezdu, oni imaju zacrtan put prema naprijed s obzirom na mjesto na kojem se nalaze.

U praktičnom smislu, ovaj novi način odnosa sa sumnjom u sebe vrlo je jednostavan. Nije riječ o odbijanju glasa unutarnjeg kritičara, niti o ljutnji na njega; oba su se pokazala kontraproduktivnima. Naprotiv, svatko od nas mora prepoznati glas unutarnjeg kritičara kada govori (neki znakovi: obično oštri, ponavljajući, zabrinuti glas) i razlikovati ga od glasa vlastitog najboljeg razmišljanja.

Za mnoge od nas, glas unutarnjeg kritičara postao je uobičajen; toliko smo naviknuti na njega da ga više i ne čujemo. Moramo naučiti primijetiti ga i prepoznati. To znači da kada on govori jednostavno mislimo “Oh, ja čujem svojeg unutarnjeg kritičara upravo sada”. Tim jednostavnim činom promatranja misli, postat ćemo promatrač njegovog glasa i tada možemo izabrati kako odgovoriti na njega.

Drugo, kada ga identificiramo, moramo se prisjetiti što je on točno. Unutarnji kritičar je obično naš strah od neuspjeha, promjene ili vidljivosti koji koristi vrlo sofisticiranu strategiju napada na nas, u pokušaju da nas vrati natrag u zonu naše udobnosti. To je naš instinkt za sigurnošću odjeven u svečano odijelo.

Zato najglasnije čujemo našeg unutarnjeg kritičara kada poduzimamo važne korake prema naprijed ili kada slijedimo naše najdublje težnje. Unutarnji kritičar je poput čuvara na rubu naših zona udobnosti. Kada smo sigurni u poznatoj zoni status quo, čuvar može spavati. Kako se približavamo rubu, on se budi i reći će nam bilo koju laž potrebnu da bismo se vratili na teritorij koji nas čuva od mogućih bolnih kritika, neuspjeha ili ranjivosti.

Kada se prisjetite svega toga, možete učiniti neobičnu stvar i sjetiti se da vaš unutarnji kritičar vjerojatno ne govori istinu, čak i ako osjećate da su njegove riječi istinite. Možete se javiti za riječ unatoč unutarnjem glasu koji vam govori da je vaša ideja smiješna. Možete pokrenuti vlastiti posao unatoč unutarnjem glasu koji kaže da niste materijal za izvršnog direktora. Možete se prijaviti za posao unatoč unutarnjem glasu koji kaže da vas nikad ne bi uzeli u obzir. I što više vježbate, to vam više može preći u naviku da to činite, kao što je to bilo za žene poput Dani Shapiro i Twyla Tharp.

Kad sam upitala ispitanike što su mislili da će im najviše pomoći pri uspjehu u karijeri, odgovorili su nešto sasvim intrigantno. Mnogi su odgovorili da je “više hrabrosti” ono što bi najviše potaknulo njihov uspjeh u karijeri. “Više hrabrosti” bio je češći odgovor na to pitanje nego više vremena za rad, bolji tim, ili više znanja i obuke.

Samopouzdanje je vjera u naše sposobnosti i u nas same. Hrabrost znači ići ide naprijed čak i kad ne vjerujemo. Ženama mnogo pričamo o stjecanju većeg samopouzdanja, ali vrijeme je da stavimo veći naglasak na hrabrost, na poduzimanje akcija uz nedostatak izvjesnosti da možemo dobro obaviti zadatak. Žene danas stvaraju novi teren, bez mnogih uzora, i sa snažnom ostavštinom stoljeća ženske isključenosti iz profesionalnog života, ostavštine koja i dalje postoji unutar nas i oko nas. Sampouzdanje vjerojatno neće uvijek biti prisutno dok kreiramo nove putove. Ali, ne trebamo samopouzdanje kako bismo radili ono što najviše želimo raditi u našoj karijeri. Moramo naučiti poduzimati akcije uslijed sumnje u sebe, a svatko od nas može započeti s tim još danas.

 

Originalni članak pročitajte na poveznici:

https://s3.wp.wsu.edu/uploads/sites/1434/2017/08/The-Confidence-Myth-Tara-Mohr.pdf