Što sam naučila o zaposlenom roditeljstvu nakon što su mi djeca odrasla

Naslovna / Članci-prijevodi / Što sam naučila o zaposlenom roditeljstvu nakon što su mi djeca odrasla

 

Postoje toliki članci o izazovima i stresu koji proživljavaju zaposleni roditelji. Ovo je članak o radosti. Dopustite mi da samo na trenutak dočaram užitke koji vas očekuju jednom kada su vaša djeca odrasla i iselila iz roditeljskog gnijezda – osjetit ćete ih brže nego očekujete.

 

Vjerojatno ste čuli o U-krivulji životne sreće. Kod ljudi iz cijelog svijeta, razina sreće opadne između 30. i 50. godine života. Te godine, obilježene roditeljstvom, brakom, brigom za ostarjele roditelje i radom mogu biti vrlo teške, kao što će mnogi među nama priznati.

Ali ono što će manje roditelja htjeti priznati je uzbuđenje koje osjete kada roditeljstvo ne zahtjeva konstantnu involviranost. Neće spomenuti užitak koji osjete kada vide da njihova djeca, koju su voljeli, pratili, i poticali nekoliko desetljeća procvjetaju u sami sebe – ostavljajući im slobodu da to i sami naprave. Neće spomenuti niti šokantnu prazninu u rasporedu kada je posao jedino što imaju za raditi. Mogućnost ponovnog fokusiranja na profesionalne prioritete i snove je neočekivan dar koji se ne može isplanirati. U mojim tridesetima, pretpostavljala sam da ću se umiroviti u svojim šezdesetim godinama. Ali danas, s 56 godina, imam osjećaj da sam tek započela.

Za primarne skrbnike, ovo je i otkriće i oslobođenje. Trebale su mi godine da se prilagodim činjenici da imam vikende i večeri sama za sebe. Ulovila bi se kako provjeravam svoj inbox s osjećajem da sam zaboravila nekoga negdje odvesti, pomoći sa zadaćom ili da moram naučiti najnoviji tinejdžerski internetski sleng. Umjesto toga, oslobođeni prostor u mom mozgu oslobodio je izvor kreativnosti i šansi. Sada se mogu srediti i otići na nedjeljni brunch i matineju s mužem. Osjećam se kao odrasli čovjek! Također mogu putovati svijetom kada to posao od mene zahtjeva, konstantno i bez osjećaja krivnje. Moj polu-umirovljeni muž mi se nekada pridruži. Odjednom, poslovna putovanja postala su zabavna i uzbudljiva, dok su prije bila iscrpljujuća i naporna.

Došla sam do još jednog iznenađujućeg otkrića: djeca nerijetko postanu vrlo interesantni, čak i inspirativni ljudi. Rade zanimljive poslove na zanimljivim mjestima, i dobivate priliku posjetiti ih. I što su više u profesionalnom svijetu, to više otkrivaju koliko ste vi relevantni. Ne samo da vaša poslovna mreža postane bitna, nego bilo koje znanje koje imate, od računovodstva do leadershipa. Malo koja nagrada može se usporediti s ponosnim pogledom vašeg djeteta. Ništa se ne može usporediti s načinom na koji vas vaša djeca gledaju kada odjednom shvate da ste zapravo vrlo… zanimljivi. Ti trenuci vrijedni su probadajuće roditeljske krivnje koju ste osjećali svaki put kada ste propustili školsku predstavu ili nogometni trening.

Milijuni malih sumnji koje su djeca tako sposobna usaditi u roditeljska srca odjednom ispare kada su starija i trebaju informirani savjet, prijatelja s određenim znanjem, ili ponudu za posao. Ostati relevantan u očima djece koja su odrasla je jedno posebno zadovoljstvo – to je saznanje da oni ne odrastu i odu, nego odrastu i zovu. I to često.

Sve ovo, na žalost, nije uvijek slučaj. Znam roditelje koji su ostajali s djecom kao i roditelje koji su se fokusirali isključivo na posao, i u mojem iskustvu te veze se čine kompliciranijima. Roditelji žele da njihova djeca cijene njihove žrtve, ali djeca roditelje to nikad nisu tražila. Carl Jung je to vidio na jasan način: «ništa nema toliko jak psihološki utjecaj na djecu kao nedoživljeni život s roditeljima». Postoji sretna sredina, a balans i umjerenost ne doživljavaju se kroz dan ili godinu, nego tijekom desetljeća.

Kako se očekivana dob naših života povećava, razdoblja nakon što se djeca odsele su zdravija i bogatija nego prije. Ovisno o dobu vrhunca roditeljskih obaveza (za mene je to bilo prilično standardno razdoblje između 30. i 50. godine života), količina vremena koju imate za rad na vlastitim talentima raste. Ljudi se «odmirovljuju», vraćajući se radu nakon pokušaja prilagodbe starim shvaćanjima životne dobi. Oni nanovo otkrivaju svrhu i užitak rada, kada on nije okarakteriziran ogromnim pritiskom prepunjenih rasporeda ili potragom za najvećom dobiti.

 

Gledajući unatrag na godine vrhunca roditeljskih obaveza, pronašla sam četiri stvari za koje bih voljela da su bile lakše pamtljive:

  • Ne brinite se oko sitnica. Jedan loš tjedan ne čini vas lošim roditeljem. Jednom kada odrastu, djeca se toga vjerojatno neće niti sjećati.
  • Ne dopustite si burn-out pokušavajući biti savršen roditelj. Umjesto toga, ulažite redovito i na održiv način u sebe i u svoju djecu.
  • Volite svoju djecu, ali fokusirajte svoju ambiciju na vlastitu karijeru, ne na njihovu.
  • Ako imate supruga ili suprugu, volite ih, ali nemojte vlastitu vezu staviti na dno ljestvice prioriteta. Nitko vam na tome neće biti zahvalan. Vaša djeca uče o vezama od vas, budite im inspiracija.

 

Vlastitoj djeci svi želimo biti mudraci. Tko bi znao da bi to mogli postati baveći se stvarima koja nisu naša djeca? Nakon svega, oni nam to sami daju do znanja.

Biti zaposlen roditelj može biti teško. Ali kako starite, kao i mnoge druge stvari, to postaje bolje i bolje.

 

 

Autorica: Avivah Wittenberg-Cox

Originalni članak pročitajte na poveznici:

https://hbr.org/2018/04/what-i-learned-about-working-parenthood-after-my-kids-grew-up